Blog

Jesi li se ikada vratio s putovanja i pomislio: "Baš mi je trebalo ovo." Ili primijetio da si nekoliko dana nakon povratka opušteniji, vedriji i pun energije? Ako jesi, nisi jedini.

Tijekom godina vođenja planinarskih i aktivnih putovanja u Veselim izletima imao sam priliku promatrati stotine ljudi prije polaska i nakon povratka kući. Prvog dana mnogi su još pomalo suzdržani. Pitaju se jesu li dovoljno spremni, hoće li se uklopiti u grupu i jesu li donijeli pravu odluku. Nekoliko dana kasnije često gledam potpuno drugačiju sliku – ljudi se smiju, zajedno odlaze na večeru, razmjenjuju brojeve telefona, planiraju nova putovanja i kući nose uspomene koje će još dugo prepričavati.

To me potaknulo da se zapitam: zašto se to događa? Je li razlog samo odmor od posla ili se tijekom putovanja događa nešto mnogo dublje?

Odgovor nisam tražio samo u vlastitom iskustvu. Zanimalo me može li znanost objasniti ono što godinama promatram na svojim putovanjima. Zato sam počeo proučavati istraživanja iz područja psihologije i neuroznanosti. Iznenadilo me koliko se njihove spoznaje podudaraju s onim što sam već godinama gledao u stvarnom životu. Pokazalo se da putovanja mogu potaknuti stvaranje snažnih uspomena, smanjiti osjećaj stresa, ojačati društvene veze i vratiti nam osjećaj znatiželje koji u svakodnevnoj rutini često zaboravimo.

U ovom članku spojit ćemo iskustvo vodiča i znanstvene spoznaje kako bismo odgovorili na jedno jednostavno pitanje: zašto se nakon putovanja osjećamo sretnije, opuštenije i ispunjenije nego prije polaska?

Putovanja ne promijene uvijek naš život. Ali vrlo često promijene način na koji ga gledamo.

 

Zašto se nakon putovanja osjećamo drugačije?

Gotovo svatko tko se vratio s višednevnog putovanja poznaje taj osjećaj. Nekoliko dana bili smo daleko od svakodnevnih obaveza, a kada se vratimo kući, kao da smo lakši. Ne samo odmorni, nego nekako vedriji i mirniji. Mnogi će reći da je razlog jednostavan – napokon su se odmaknuli od posla i svakodnevnog stresa. To je svakako dio odgovora, ali nije cijela priča.

Tijekom godina vođenja planinarskih i aktivnih putovanja primijetio sam obrazac koji se iznova ponavlja. Prvog dana dio ljudi je još uvijek suzdržan. Neki dolaze sami i pitaju se hoće li se uklopiti u grupu, drugi nisu sigurni hoće li moći pratiti tempo ili jesu li dovoljno spremni za izazove koji ih očekuju.

Već oko trećeg dana atmosfera u grupi potpuno je drugačija. Ljudi koji se prije nekoliko dana nisu poznavali zajedno odlaze na večeru, međusobno se zadirkuju, razmjenjuju brojeve telefona i već razgovaraju o nekom novom putovanju. Nerijetko čujem rečenice poput: "Na sljedeće putovanje vodim sestru." ili "Ovo moram preporučiti prijateljici."

Naravno, nije svaka grupa ista. Ponekad se ljudi povežu već prvoga dana, a ponekad je potrebno malo više vremena. Ipak, jedno se događa gotovo uvijek. Kako nestaje svakodnevni stres, tako nestaju i mnoge kočnice koje nesvjesno nosimo sa sobom. Ljudi se opuste, razgovori postanu duži, smijeh glasniji, a nepoznata lica polako postanu društvo u kojem se svi osjećaju ugodno.

Zanimljivo je da se nakon povratka kući ljudi rijetko prisjećaju samo mjesta koja su posjetili. Mnogo češće pričaju o zajedničkim trenucima, neplaniranim situacijama, razgovorima koji su potrajali do kasno u noć i ljudima koje prije nekoliko dana uopće nisu poznavali.

Upravo se u tome krije dio odgovora na pitanje zašto nas putovanja toliko vesele. Ona nisu samo promjena mjesta, nego privremeni izlazak iz ritma u kojem živimo. Daju nam priliku da se opustimo, ponovno probudimo znatiželju i povežemo s ljudima na način za koji u svakodnevici često nemamo vremena.

Što kaže znanost?

Psihološka istraživanja pokazuju da prekid svakodnevne rutine, nova iskustva i kvalitetni društveni kontakti mogu pridonijeti boljem raspoloženju i većem osjećaju zadovoljstva. Kada se odmaknemo od poznatog okruženja, mozak počinje obrađivati više novih podražaja, zbog čega smo prisutniji u trenutku i stvaramo uspomene koje ostaju mnogo dulje od uobičajenih radnih dana.

Zato mnogi ljudi nakon putovanja ne kažu: "Dobro sam se odmorio." Kažu jednostavno: "Baš mi je trebalo."

 

Ljudi ne pamte odmor. Pamte doživljaje.

Kada se ljudi vrate s putovanja, rijetko će dugo pričati o hotelu, veličini sobe ili krevetu u kojem su spavali. Mnogo češće prepričavaju trenutke koji uopće nisu bili planirani.

Sjećaju se kako su pokisli tijekom planinarenja, izgubili se u uskim ulicama nepoznatog grada ili sasvim slučajno završili u razgovoru s lokalnim stanovnicima. Prisjećaju se večeri koja je trebala trajati sat vremena, a pretvorila se u nekoliko sati smijeha, razgovora i novih prijateljstava. Upravo takve priče ostaju s nama godinama.

To primjećujem na gotovo svakom putovanju. Ljudi se rijetko vraćaju pričama o tome kakva je bila soba u hotelu. Umjesto toga razgovor počinje rečenicom: "Sjećaš li se kada smo..." Tada krenu uspomene koje svi u grupi odmah prepoznaju – pogled koji ih je ostavio bez riječi, večera na kojoj su svi zajedno nazdravljali ili trenutak kada je netko mislio da više ne može napraviti ni korak, a nekoliko minuta kasnije stajao na vidikovcu i zaboravio na sav umor.

To nisu samo uspomene. To su iskustva koja s vremenom postaju dio naše životne priče.

Psihološka istraživanja pokazuju…

Naš mozak ne pamti sve događaje jednako. Mnogo snažnije pamti iskustva povezana s emocijama, iznenađenjem, novim okruženjem ili osjećajem postignuća. Zato neplanirani trenuci, izazovi koje smo svladali i lijepa iznenađenja često ostaju u sjećanju godinama.

Višednevna putovanja prepuna su upravo takvih trenutaka. Gotovo svaki dan donosi novi krajolik, nove okuse, razgovore s ljudima koje smo tek upoznali ili prizore koje dotad nismo vidjeli. Mozak takva iskustva prepoznaje kao vrijedna pažnje i zato ih mnogo lakše pohranjuje u dugoročno pamćenje.

Možda se zato teško možemo sjetiti običnog utorka od prije dvije godine, ali bez razmišljanja možemo ispričati događaj s putovanja star deset ili dvadeset godina.

Putovanja nam ne donose samo fotografije koje ćemo spremiti u album ili na mobitel. Donose nam priče koje ćemo godinama prepričavati obitelji, prijateljima i ljudima koje ćemo tek upoznati. Upravo zbog tih priča mnogi se nakon putovanja ne osjećaju samo odmornije, nego i bogatije za iskustva koja ostaju dio njih još dugo nakon povratka kući.

 

Zašto više cijenimo ono do čega smo došli vlastitim trudom?

Zamisli dva različita načina dolaska do istog vidikovca. U prvom slučaju automobilom se dovezeš gotovo do samog vrha. Napraviš nekoliko fotografija, kratko uživaš u pogledu i nastaviš dalje.

U drugom slučaju do istog mjesta hodaš dva ili tri sata. Putem osjećaš umor, zastaješ kako bi uhvatio dah, razgovaraš s ljudima iz grupe i veseliš se svakom prijeđenom kilometru. Kada konačno stigneš na vrh, pogled je isti, ali osjećaj nije.

Taj trenutak često promatram kao vodič. Ljudi ne komentiraju samo ljepotu krajolika. U njihovim se riječima osjeća ponos. Imaju osjećaj da su taj pogled zaslužili.

I upravo u tome leži razlika. Nije presudan samo prizor koji gledamo, nego i put koji nas je do njega doveo. Isti vidikovac različitim ljudima može značiti potpuno različite stvari jer ga nisu svi doživjeli na isti način.

Znanstvenici su primijetili...

Psiholozi već desetljećima proučavaju fenomen prema kojem ljudi više cijene ono u što su uložili vlastiti trud. Kada se za nešto potrudimo, zadovoljstvo ne proizlazi samo iz konačnog rezultata, nego i iz spoznaje da smo ga ostvarili vlastitim naporom.

Na aktivnim putovanjima taj se osjećaj javlja iznova. Nakon uspona, duže šetnje ili dana ispunjenog istraživanjem prirode, pogled s vrha, slap ili skrivena uvala često djeluju ljepše upravo zato što smo do njih došli vlastitim koracima.

No ne mijenja se samo način na koji doživljavamo odredište, mijenja se i način na koji doživljavamo sebe. Na kraju dana ljudi rijetko kažu: "Bio je prekrasan pogled." Mnogo češće čujem: "Nisam vjerovao da ću uspjeti, ali uspio sam." U toj se rečenici krije mnogo više od zadovoljstva jednim putovanjem. U njoj se rađa samopouzdanje.

Svaki uspon koji savladamo, svaka staza koju prijeđemo i svaki izazov koji nadvladamo ostavljaju tihi osjećaj da možemo više nego što smo vjerovali prije polaska. Zato ljudi kući ne donesu samo fotografije prekrasnih krajolika. Donesu i uvjerenje da su sposobniji nego što su mislili.

 

Zašto su aktivna putovanja iskustvo koje se teško zaboravlja?

Ne postoji jedan razlog zbog kojeg se ljudi s aktivnog putovanja vraćaju ispunjeni. To je spoj mnogo malih doživljaja koji se tijekom nekoliko dana pretvore u jedno veliko iskustvo.

Hodamo više nego inače. Boravimo u prirodi. Svakoga dana otkrivamo nova mjesta, kušamo lokalnu hranu i razgovaramo s ljudima koje do prije nekoliko dana nismo poznavali. Navečer umorni sjednemo za stol i prepričavamo što nam se toga dana dogodilo. Sve se to odvija u samo nekoliko dana, ali upravo zato mnogi imaju osjećaj da su u jednom tjednu proživjeli više nego tijekom nekoliko mjeseci uobičajene svakodnevice.

Na svojim putovanjima često primjećujem još jednu zanimljivu promjenu. Nakon dana provedenog u prirodi ljudi ne cijene samo ono što su vidjeli, nego i ono što ih čeka kada se vrate u smještaj. Topli tuš, udoban krevet ili večera nakon cjelodnevnog hodanja odjednom postanu malo zadovoljstvo kojem se iskreno raduju.

Nije se promijenio ni tuš ni krevet. Promijenila se njihova perspektiva.

Nakon uloženog truda i ispunjenog dana ponovno počinjemo cijeniti stvari koje u svakodnevnom životu često uzimamo zdravo za gotovo.

Neuroznanost nudi zanimljivo objašnjenje.

Istraživanja pokazuju da kombinacija umjerene tjelesne aktivnosti, boravka u prirodi, novih iskustava i kvalitetnih društvenih odnosa može pozitivno utjecati na raspoloženje i osjećaj zadovoljstva. Svaki od tih čimbenika sam za sebe donosi određene dobrobiti, ali kada se spoje tijekom višednevnog putovanja, njihov je učinak često snažniji.

Zato aktivno putovanje za mnoge ljude nije samo način provođenja godišnjeg odmora. Ono postaje prilika da se na nekoliko dana odmaknu od ustaljenog ritma, ponovno probude znatiželju, iskušaju vlastite mogućnosti i podsjete se koliko malo ponekad treba da bismo se osjećali istinski zadovoljno.

Ne zato što smo pobjegli od svakodnevice, nego zato što smo se nakratko vratili onome što nam u njoj često nedostaje – kretanju, prirodi, razgovorima, zajedništvu i osjećaju da svaki novi dan donosi nešto vrijedno pamćenja.

 

Zašto se ljudi tek treći dan stvarno opuste?

Kad bi me netko pitao što sam tijekom godina vođenja putovanja najviše primijetio kod grupa, vjerojatno ne bih govorio o najljepšim destinacijama ni spektakularnim vidikovcima. Rekao bih nešto sasvim drugo. Ljudi se najčešće tek treći dan istinski opuste.

Naravno, nije svaka grupa ista. Nekad se ljudi povežu već tijekom puta prema odredištu. Razgovor spontano krene, netko ispriča zanimljivu priču, netko drugi se nadoveže i led je probijen. Ipak, mnogo češće primjećujem isti obrazac.

Prvog dana ljudi sa sobom još uvijek nose dio svakodnevice. Razmišljaju jesu li ponijeli sve što im treba, kakav ih program očekuje, hoće li moći pratiti tempo i kako će se uklopiti u grupu. Drugog dana osjećaju se sigurnije. Već poznaju ritam putovanja, zapamtili su neka imena i početna nesigurnost polako nestaje. A onda dođe treći dan.

Razgovori postanu glasniji, smijeh češći, a ljudi jedni drugima nude grickalice, dijele vodu, plaćaju piće ili spontano sjednu zajedno za stol, iako se prije samo nekoliko dana uopće nisu poznavali. Kao da je netko pritisnuo prekidač. Ne mijenja se samo raspoloženje, nego i cijela atmosfera. Od skupine pojedinaca nastaje ekipa.

Istraživanja potvrđuju ono što mnogi putnici osjećaju...

Iako ne postoji pravilo da se promjena događa baš treći dan, psihološka istraživanja pokazuju da ljudima treba određeno vrijeme kako bi se prilagodili novom okruženju i oslobodili svakodnevnog stresa. Kako dani prolaze, raste osjećaj sigurnosti, a novo okruženje postupno postaje poznato.

Istodobno se razvija i osjećaj pripadnosti grupi. Zajednički obroci, razgovori, Hodanje i doživljaji polako grade povjerenje među ljudima. Zato ono što je prvoga dana bila skupina nepoznatih osoba nekoliko dana kasnije može djelovati kao društvo koje se poznaje godinama.

Zbog toga mnogi ljudi nakon povratka kažu da im je tjedan dana putovanja prošao nevjerojatno brzo. Ne zato što su dani bili kraći, nego zato što su bili ispunjeni ljudima, razgovorima i iskustvima kakva svakodnevni život rijetko donosi. A kada se vrate kući, ne nedostaje im samo destinacija. Nedostaje im osjećaj zajedništva koji su tamo pronašli.

 

Što se događa kada predugo ostanemo u rutini?

Rutina nije naš neprijatelj. Naprotiv, ona nam olakšava svakodnevni život. Zahvaljujući njoj ne moramo svako jutro iznova razmišljati kako ćemo doći na posao, što ćemo skuhati za ručak ili kojim putem krenuti kući.

Problem nastaje kada rutina prestane biti dio života i postane naš cijeli život. Tada dani počnu nalikovati jedan drugome, tjedni prolaze brzo, mjeseci još brže, a onda se jednog dana uhvatimo kako se teško možemo sjetiti nečega posebnog što nam se dogodilo prije nekoliko mjeseci. Ne zato što nam je život loš, nego zato što se dogodilo premalo novih iskustava.

Tu razliku često primjećujem među ljudima koji putuju. Oni se nakon povratka rijetko zadržavaju na tome gdje su bili. Mnogo radije pričaju što su doživjeli – kako su u nacionalnom parku ugledali divlju životinju, upoznali ljude s kojima su i danas u kontaktu ili prvi put stajali iznad oblaka gledajući ocean s vrha litice.

Takve priče ne obogaćuju samo razgovore. One obogaćuju život.

Što kaže znanost?

Naš mozak posebnu pozornost posvećuje novim i neočekivanim iskustvima. Kada dugo živimo u istom ritmu, mnogi dani postanu toliko slični da ih kasnije teško razlikujemo u sjećanju. Nova mjesta, novi ljudi i novi doživljaji prekidaju taj obrazac i stvaraju trenutke koje mozak lakše pamti.

Zato mnogi ljudi nakon putovanja nemaju osjećaj da su samo promijenili mjesto boravka. Imaju osjećaj kao da su nakratko usporili vrijeme i u nekoliko dana proživjeli više nego tijekom prethodnih nekoliko mjeseci. Ne zato što je putovanje čarolija. Nego zato što smo ponovno počeli primjećivati svijet oko sebe.

Možda je upravo u tome njegova najveća vrijednost. Putovanja ne mijenjaju uvijek naš život, ali nas vrlo često podsjete kako želimo živjeti.

 

Zaključak

Na početku članka postavili smo jedno jednostavno pitanje: zašto se nakon putovanja osjećamo sretnije?

Odgovor nije skriven u jednoj stvari. Ne krije se samo u prekrasnim krajolicima, odmoru od posla, prirodi, hodanju ili novim poznanstvima. Prava snaga putovanja leži u spoju svega toga.

U samo nekoliko dana izađemo iz svakodnevnog ritma. Svijet oko nas ponovno postane zanimljiv, upoznajemo ljude koje prije nismo poznavali, stvaramo uspomene koje ćemo godinama prepričavati i svladavamo izazove za koje možda nismo vjerovali da ih možemo svladati. A možda je najvrjednije upravo to što se ponovno podsjetimo da život nije samo popis obveza koje treba odraditi.

Tijekom godina vođenja planinarskih i aktivnih putovanja imao sam priliku promatrati stotine ljudi prije polaska i nakon povratka kući. Iako je svaka grupa drugačija, jedna se stvar gotovo uvijek ponavlja. Ljudi se ne vraćaju samo s fotografijama. Vraćaju se opušteniji, sigurniji u sebe, bogatiji za nova prijateljstva i s pričama koje će još dugo prepričavati.

Znanost može objasniti zašto nova iskustva, kretanje, priroda i kvalitetni odnosi pozitivno utječu na naše raspoloženje i pamćenje. Ali postoji dio putovanja koji se ne može izmjeriti grafovima ni istraživanjima. To je osjećaj kada nakon nekoliko sati hoda staneš na vidikovac i shvatiš da je svaki korak vrijedio. To je večera na kojoj se ljudi, koji su se prije nekoliko dana prvi put upoznali, smiju kao stari prijatelji. To je trenutak kada na povratku kući shvatiš da nisi donio samo fotografije, nego i priče koje ćeš još godinama prepričavati.

Zato vjerujem da putovanja nisu samo način da upoznamo svijet. Ona nas, barem nakratko, podsjete kako želimo živjeti.

Nemoj čekati savršen trenutak. Najljepše uspomene nastaju kada odlučimo krenuti.