Blog

Sve je počelo tijekom korone. Nismo mogli putovati. Dane sam provodio čitajući putopise i istražujući mjesta koja bih jednog dana volio posjetiti. Jedne večeri sasvim slučajno naišao sam na fotografije jednog malog portugalskog otoka usred Atlantika. Ne znam zašto, ali odmah sam osjetio neku povezanost s tim mjestom. Što sam više gledao fotografije, to sam bio sigurniji u jednu stvar.

Jednog dana ovdje ću voditi ljude.

Tada nikada nisam bio na Madeiri. Nisam poznavao njezine staze, mirise ni ljude. Nisam znao kako zvuči ocean kada valovi udaraju o litice niti koliko je taj Otok zelen. Imao sam samo osjećaj da me tamo nešto čeka.

Nekoliko godina kasnije, Madeira je postala mjesto kojem se uvijek vraćam. Više nemam osjećaj da putujem na posao. Svaki novi dolazak više nalikuje povratku na mjesto na kojem se osjećam kao kod kuće.

S vremenom sam ondje pronašao svoj omiljeni restoran, malu seosku birtiju u kojoj uvijek popijem prvu kavu, dućan u kojem kupujem tunu, grožđice i kikiriki prije svakog izleta. Znam gdje su najljepši vidikovci, ali još više volim mjesta koja tek otkrivam. Madeira mi je s godinama postala nešto više od destinacije.

Postala je moj drugi kvart.

Zato me ljudi često pitaju zašto joj se stalno vraćam. Teško je odgovoriti jednom rečenicom. Možda ćeš odgovor pronaći u pričama koje slijede.

 

Prvi put kada sam stvarno stigao na Madeiru

Fotografije su me osvojile mnogo prije nego što sam došao na Madeiru. Ali jedno je gledati slike na ekranu, a nešto sasvim drugo prvi put ugledati Otok kroz prozor aviona.

Sjećam se tog spuštanja. Ispod mene izmjenjivali su se strmi zeleni obronci, male kuće razasute po padinama i beskrajni Atlantik. U tom trenutku shvatio sam da nijedna fotografija ne može prenijeti osjećaj koji pruža taj prizor.

Već tijekom prve vožnje prema smještaju nisam skidao pogled s krajolika. Cesta se neprestano penjala i spuštala, tuneli su se izmjenjivali s visokim vijaduktima, a iza gotovo svakog zavoja otvarao se novi pogled na ocean. Gotovo da nema ravnog dijela otoka. Sve kao da je okrenuto prema nebu ili prema moru.

Tada još nisam znao nijednu planinarsku stazu. Nisam znao gdje ću jesti, koje će mjesto postati moje omiljeno ni koliko ću se puta vratiti. Znao sam samo jedno.

Došao sam na mjesto koje sam godinama zamišljao.

I već prvoga dana osjećao sam da će ovaj Otok postati važan dio mog života.

 

Mjesto koje me svaki put ostavi bez riječi

Ako me netko pita postoji li na Madeiri mjesto kojem se posebno veselim, odgovor gotovo uvijek bude isti – Ponta de São Lourenço, ili kako ga mnogi zovu, Zmajev rep. Ondje ne promatram samo krajolik. Još više volim promatrati ljude koji su prvi put došli na Madeiru.

Početak staze ne otkriva puno. Hodaš kamenitim krajolikom i imaš osjećaj da znaš što te čeka. A onda napraviš još nekoliko koraka i odjednom se otvori pogled na ocean. Sa sjeverne strane golemi valovi svom snagom udaraju o litice, more se zapjeni, stijene kao da na trenutak zadrhte, a zvuk oceana ispuni cijeli prostor. Južna strana izgleda potpuno drukčije, mirnije i pitomije. Na jednom mjestu susretnu se dva potpuno različita svijeta. Kada dođemo do prvog vidikovca, često kažem grupi:

"Stanimo ovdje na dvije minute. Nemoj odmah fotografirati. Samo pogledaj."

Gotovo svaki put dogodi se isto. Mobiteli se polako spuste, razgovor utihne i nekoliko minuta svi samo promatraju prizor ispred sebe. Ne zato što nemaju što reći, nego zato što neke trenutke jednostavno nije potrebno odmah pretvoriti u fotografiju.

Volim promatrati njihove reakcije. Netko se nasmije, netko samo šuti, a gotovo uvijek čujem istu rečenicu:

"Ovo nisam očekivao."

Tada se i ja nasmiješim. Iako sam ovdje bio mnogo puta, taj me trenutak svaki put jednako razveseli. Ne zato što znam što će ljudi vidjeti, nego zato što znam kako će se osjećati kada se pred njima prvi put otvori taj pogled.

 

Madeira mi je postala drugi kvart

Ponekad me ljudi pitaju dosadi li mi dolaziti na isto mjesto iz godine u godinu. Iskreno, nikada. Dapače, svaki put imam osjećaj da se vraćam u svoj drugi kvart. To je zanimljiv osjećaj. Više ne razmišljam gdje ću popiti kavu ili gdje ćemo otići na večeru. Znam gdje me čeka dobra domaća kuhinja, gdje će nas dočekati ljubazno osoblje i u kojem restoranu mogu mirno sjesti nakon cjelodnevnog hodanja.

Jedno od takvih mjesta je Adega do Teixeira u gradiću Câmara de Lobos. Ondje gotovo uvijek naručim domaću juhu od rajčice, a nakon nje dobar odrezak. Osoblje me već prepoznaje i svaki put imam osjećaj da se vraćam poznatim ljudima, a ne da dolazim kao turist.

Sličan osjećaj imam i prvog dana kada stignemo na Madeiru. Nakon što se smjestimo u apartmane, ne vodim grupu odmah na neku atrakciju. Najprije odemo u lokalni dućan. Kupimo ono što će nam trebati za sljedećih nekoliko dana, a ja gotovo uvijek uzmem iste stvari – tunu, grožđice i kikiriki. To je moja standardna marenda tijekom hodanja. Nakon toga sjednemo u malu lokalnu birtiju na prvu kavu i tek tada imam osjećaj da je putovanje stvarno počelo.

Možda će nekome zvučati čudno da upravo takve sitnice pamtim bolje od mnogih znamenitosti. Ali upravo se od njih sastavlja osjećaj da negdje pripadaš. Više ne dolaziš samo razgledati destinaciju. Dolaziš na mjesto na kojem znaš gdje ćeš popiti kavu, gdje ćeš kupiti namirnice i kojim ćeš putem krenuti prema planinama. Zato često kažem da mi Madeira više nije samo destinacija.

Postala mi je drugi kvart.

 

Madeira još uvijek skriva mjesta koja ne poznajem

Jedna od stvari koje najviše volim kod Madeire jest to što me i nakon svih ovih godina još uvijek može iznenaditi. Mnogi misle da vodič, nakon što deset ili dvadeset puta obiđe neku destinaciju, zna svaki njezin kutak. Kod Madeire to jednostavno nije moguće.

Kad god odem na zapad ili sjever otoka, često pronađem neku novu stazu, mali vidikovac ili dio obale na kojem gotovo da nema nikoga. Ponekad nas bude samo nekoliko iz grupe. Hodamo u tišini i imam osjećaj da smo otkrili mjesto koje još nije stiglo na turističke razglednice.

To su trenuci koje posebno volim.

Ne zato što tražim nešto spektakularno, nego zato što me vesele mala otkrića. Ponekad je to novi pogled na ocean. Ponekad stablo koje prije nisam primijetio. A ponekad sasvim mali cvijet uz stazu.

Jednom sam tijekom pauze sjeo na stijenu i promatrao valove. Vjetar je lagano njihao biljke oko mene, a među njima sam primijetio cvijet koji dotad nikada nisam uočio. Bio je veličine kovanice, sastavljen od mnoštva sitnih ljubičastih, bijelih i žutih cvjetića. Pozvao sam grupu i rekao:

"Dođite ovo pogledati. Ovo je pravo malo čudo."

Kasnije sam saznao da se zove Camara Lantana. Danas ga svaki put potražim. Znam da postoji mnogo boja, ali ova kombinacija i dalje mi je najljepša. Možda će nekome biti neobično da se vodič razveseli jednom malom cvijetu. Meni nije. Upravo me takvi detalji podsjećaju da Madeiru još nisam upoznao do kraja. I mislim da je to jedan od razloga zbog kojih joj se stalno vraćam. Ne odlazim tamo samo voditi ljude.

Odlazim i zato što znam da će mi Otok ponovno pokazati nešto što prošli put nisam vidio.

 

Zašto znam da ću se opet vratiti?

Ponekad me ljudi pitaju ne dosadi li mi dolaziti na isto mjesto. Uvijek se samo nasmiješim. Kako bi mi moglo dosaditi mjesto na kojem još uvijek pronalazim nove staze, nove vidikovce i cvijeće koje prije nisam primijetio?

Kako bi mi moglo dosaditi mjesto na kojem svake godine upoznajem nove ljude i gledam njihove reakcije kada prvi put ugledaju ocean koji svom snagom udara o litice ili kada prođu jednom od najljepših planinarskih staza na svijetu?

Možda će jednog dana doći trenutak kada ću znati da je vrijeme za neku novu destinaciju. Putovanja su me naučila da se čovjek mijenja i da je to sasvim prirodno. Ali danas to još ne osjećam. Kad avion počne slijetati prema Madeiri, još uvijek imam isti osjećaj kao i prvi put. Ne dolazim na posao. Dolazim na mjesto na kojem se osjećam dobro.

Ponekad tijekom pauze sjednem na stijenu, nekoliko minuta promatram ocean i pomislim:

Nevjerojatno je da ovo danas zovem poslom.

A onda ustanem, okrenem se prema grupi i kažem: "Idemo dalje." Jer znam da nas iza sljedećeg zavoja možda čeka još jedan pogled koji će nekome ostati u sjećanju cijeli život. I možda je upravo to razlog zbog kojeg se uvijek vraćam na Madeiru. Ne zato što mislim da sam je upoznao.

Nego zato što me svaki put podsjeti koliko toga još nisam vidio.