Kako odabrati planinarsku stazu prema svojoj kondiciji i iskustvu?

Pronađeš fotografiju nekog vrha, otvoriš opis staze i vidiš nekoliko podataka: 12 kilometara, 700 metara uspona, pet sati hodanja. Možda uz njih piše i da je staza srednje zahtjevna. Ali ostaje najvažnije pitanje: je li ta staza primjerena meni?

Na to ne može odgovoriti samo broj kilometara ni oznaka težine. Ista staza jednoj osobi može biti ugodan izlet, drugoj ozbiljan fizički izazov, a trećoj previše. Dobar odabir počinje poznavanjem staze, ali još više poznavanjem vlastitih mogućnosti.

Ne biraj stazu prema vrhu, nego prema putu do njega

Kada biraš izlet, lako je prvo gledati cilj. Želiš na određeni vrh, vidjeti poznati pogled ili otići na mjesto koje si vidio na fotografijama. Planinu, međutim, nećeš doživjeti samo na vrhu.

Do njega možda treba hodati nekoliko sati, svladati dug uspon, kretati se kamenitim ili strmim terenom, a zatim se još vratiti. Fotografija odredišta ne govori ništa o tome odgovara li put do njega tvojoj kondiciji i iskustvu.

To posebno dolazi do izražaja kada početnik poželi vrlo brzo prijeći s lakših izleta na poznate alpske ili druge zahtjevnije vrhove. Želja može biti odlična motivacija, ali nije pokazatelj spremnosti. Zato prije pitanja „Želim li tamo otići?“ postavi drugo: „Jesam li već prošao nešto dovoljno slično da znam što me čeka?“

Uspoređuj novu stazu s onime što si već prošao

Najkorisnija procjena nije „mislim da sam u dobroj kondiciji“, nego konkretno iskustvo. Ako si već hodao 10 kilometara uz 500 metara uspona i završio izlet bez većih teškoća, dobio si prvu referencu. Kada sljedeći put vidiš stazu slične duljine i uspona, već imaš nešto s čime je možeš usporediti.

Zato početnicima često kao referencu koristim Sljeme. Ne zato što je Sljeme univerzalna mjera planinarske kondicije, nego zato što ga velik broj ljudi poznaje i može mi opisati kako se osjećao tijekom uspona. Ako kažeš da si se popeo bez problema i imao dovoljno snage za nastavak, to mi govori jedno. Ako kažeš da ti je uspon bio na granici mogućnosti, govori mi nešto sasvim drugo.

S vremenom ćeš imati više takvih osobnih referenci: stazu od 8 kilometara, uspon od 500 metara, pet sati hodanja, kameniti teren ili dugi silazak. Tada novu stazu više ne procjenjuješ napamet.

Kondicija i iskustvo nisu isto

Možeš biti u odličnoj fizičkoj kondiciji i istodobno biti početnik u planinarenju. Trčanje, biciklizam, teretana ili drugi sportovi mogu ti dati vrlo dobru fizičku osnovu, ali ne daju automatski iskustvo kretanja po siparu, strmoj nizbrdici, mokrom kamenju ili višesatnog raspoređivanja snage na planinarskoj stazi.

Vrijedi i obrnuto. Netko može godinama povremeno planinariti, dobro čitati teren i znati kako se kretati, ali trenutačno nema kondiciju za dug i fizički zahtjevan izlet.

Zato kod odabira staze procjenjuj dvije stvari odvojeno: mogu li fizički savladati ovaj izlet i imam li dovoljno iskustva za teren koji me očekuje? Ako je odgovor na jedno od toga „ne znam“, odaberi jednostavniju varijantu ili idi s nekim tko ima više iskustva.

Deset kilometara ne govori dovoljno o stazi

Deset kilometara može biti ugodna višesatna šetnja, ali i ozbiljan planinarski izlet. Važno je koliko se staza penje i spušta, kakav je teren, koliko dugo traje hodanje i postoje li dijelovi na kojima kretanje zahtijeva dodatno iskustvo. Na doživljaj zahtjevnosti utječu i uvjeti: ista ruta po ugodnom vremenu i po velikoj vrućini nije isti izlet. Zbog toga novu stazu nemoj procjenjivati samo prema jednom podatku.

Kada ja vidim 12 kilometara, oko 700 metara uspona i približno pet sati hodanja po terenu bez tehničkih poteškoća, to okvirno smatram srednje zahtjevnim izletom za grupu koju vodim. To nije univerzalna klasifikacija, nego moja praktična procjena nastala kroz godine vođenja grupa. Nekome će takav izlet biti umjeren napor, a nekome granica mogućnosti.

U sljedećem članku detaljno ćemo rastaviti upravo te podatke i objasniti što kilometri, uspon i vrijeme hodanja zapravo govore o stazi.

Povećavaj zahtjevnost jednu stepenicu po jednu

Najbolji način da prijeđeš na zahtjevnije planinarenje nije veliki skok nego niz malih. Ako bez problema prolaziš 8 kilometara i 400 metara uspona, sljedeći cilj može biti nešto duža staza ili nešto veći uspon. Ne moraš odmah prijeći na dvostruko dulju rutu s dvostruko većim usponom i težim terenom.

Tako postupno otkrivaš gdje su ti granice, a istodobno stječeš iskustvo. Zahtjevnost ne raste samo u jednom smjeru: možeš povećati duljinu, uspon, trajanje ili zahtjevnost terena. Ako nekoliko tih stvari prvi put povećaš istodobno, puno je teže unaprijed procijeniti kako ćeš reagirati. Kod prvih izleta cilj zato nije pronaći svoju krajnju granicu. Cilj je postupno je upoznavati.

Ne oslanjaj se slijepo na oznaku „lagano“ ili „teško“

Opis staze može biti vrlo koristan, ali riječi poput „lagana“, „umjerena“ ili „zahtjevna“ treba staviti u kontekst. Posebno treba razlikovati kondicijski napor od tehničke zahtjevnosti terena. Duga staza bez zahtjevnih prolaza može biti fizički naporna, dok kraća staza može zahtijevati više iskustva zbog terena.

Dodatan je problem kada oznaku težine daje osoba koja opisuje vlastiti doživljaj. Iskusnom planinaru nešto može biti lagano upravo zato što iza sebe ima stotine kilometara sličnog terena.

Zato uz ocjenu uvijek pogledaj što konkretno stoji iza nje. Koliko se hoda? Koliki je uspon? Kakav je teren? Postoje li strmi ili zahtjevniji dijelovi? Što si od toga već prošao? Tek tada riječ „srednje zahtjevno“ počinje nešto značiti.

Kako procijeniti je li staza za tebe?

Prije nego odlučiš krenuti, napravi jednostavnu usporedbu. Pogledaj duljinu, uspon, predviđeno vrijeme hodanja i opis terena. Zatim se prisjeti najsličnijeg izleta koji si već prošao.

Ako je nova staza po većini tih elemenata slična nečemu što si prošao bez problema, imaš dobar razlog vjerovati da joj možeš pristupiti. Ako je malo zahtjevnija, to može biti logičan sljedeći korak. Ako je dulja, ima mnogo veći uspon, traje nekoliko sati više i vodi terenom kakav nikada nisi prošao, ulaziš u nekoliko nepoznanica odjednom. Tada je bolji izbor jednostavnija staza.

Dobra procjena ne znači uvijek odabrati ono što sigurno možeš proći bez imalo napora. Planinarenjem ćeš razvijati kondiciju i postupno pomicati vlastite granice. Važno je da znaš koliko ih pomičeš. Što više planinariš, odgovor na pitanje „je li ova staza za mene?“ bit će lakši. Ne zato što će sve staze postati lagane, nego zato što ćeš sve bolje razumjeti vlastite mogućnosti.

Za to moraš naučiti čitati nekoliko osnovnih podataka o svakoj ruti. U sljedećem članku Planinarske škole zato ćemo detaljno objasniti što znače kilometri, visinska razlika, uspon i vrijeme hodanja te kako iz njih procijeniti težinu planinarske staze.